Gnjecave naslage prezira
otromboljena koža
oko koštanih razma
pseudopravopisnoga idiota
I tvoja psiha
u kutu sobe
tik do prozora
Plač blagopokojnika
odjekuje u žicama
vanbračnog kreveta
i kriješte krilati glagoli
kopaju oči veznicima
S prozora gledaju
(riječ da bi rekli)
Anđeli simulatori
Oče naš, koji jesi na nebesima,
sveti se Ime Tvoje.
Dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja,
kako na Nebu, tako i na Zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas,
i otpusti nam duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
i ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od zla.
Amen.
bio sam napet po
put luka
i strijele
> seciranje rečenice
> vivisekcija sebe
> značenje sam slagao kao puzzle
kasnila si kao i obič
no, čekao sam te
gljač dana
> sad i ti možeš rezuckati
> krojiti i šivati
> puzzlama se igrati
sjeli smo, ja sam ti gle
dao zube, uzeo pogled
avanje sa strane
> mračan je bio ulaz u tebe
> oštro kamenje i sjećanje
> na niktofobičnog sebe
sjeli smo, ti si upijala sve
strano, sve pozna
te večeri
> možda si i ti pokušala ući u mene:
> dva stražara su te pred ulazom zaustavila
> pokrenula si rat; pokvarena vila
pri rastanku, rekla si mi:
ti imaš kartaški
> što? brod ili pogled?
> secirao sam i unutra našao - dvogled
te večeri,
moj je korijen bio izlomljen
istrošen od udaraca u kamenje
istrošen od tame i hladnoće
te večeri,
jedna ga je djevojčica probala isčupati
primio se za zemlju i povukao dublje
dublje, gdje je još mračnije i hladnije
tvoja ambalaža: pandorina kutija
te večeri,
nada je izletjela
(...)
(...)
(...)
par dana kao par godina:
zapetljaj prstiju i crijeva
(već i na spomen riječi koja sadrži a
sjetio bih se djevojčice koja mi je čupala korijen,
te večeri)
nakon slanih poplava i kolibrićevih potresa
(kad sam se silovito grčio
i primao za samoga sebe)
amputirala si sebe
trebao sam pošećeriti zemlju
trebao sam biti sekvoja
između sebe i sebe
između tebe i njega
(mravi bi me škakljali dok bi se penjali po kori,
ali ja ih ne bih osjetio, ne kao te večeri,
kad si mi bila takmac)
kad umreš prije mene
dugo ću gledati u ogledalo.
odrezane nokte ostavljat ću
svuda po sobi.
šišat ću se sama i brzo.
neću jesti danima.
kad umreš prije mene
bojat ću se paukova i mraka
skakati sa stupića na stupić
i nositi kapu.
kad umreš prije mene
pustit ću bradu
i da me fasciniraju
svi preljevi svjetla
kad umreš prije mene
i ja ću se zaljubiti
u neku djevojku dječjega glasa
koja u hodu zanosi u stranu
katkad ću je voljeti
(kasnije će reći: nikad!
i promijeniti zbog mene
broj mobitela i boju kose)
~ ~ ~
kad umreš poslije mene
pričat ću priče o tebi
svemu što bude slušalo
pričat ću prašini
praznih predavaonica
praznini lopti za plažu
neopipljivim mjestima
gdje šuma postaje voda
nebo postaje voda u jezeru
Digao je mnoge utege
držeći ih s krive strane
do grča
utege prazne i porozne
duge i pozlaćene
usprkosan i ambidekstran
zaboravio je kako dići pero
On je mogao biti otrovna zmija
(ali se sklonio i od dana i od noći
ne samo podnevne žege)
njegove vježbe bile su krive
(kad voziš u krivom smjeru
naravno da ne vidiš znakove)
Tvoji su pokreti brzi i jaki
i rijetki kao pomrčina sunca
(nespretnost koju svi vide)
opasni i oštri:
onakvi kakvima ne možeš vjerovati
Namjerio si se na pero
i već ga po hiljaditi put
dižeš u mislima
(uzimam ga, dižem, spuštam, ostavljam)
ali ga teško primaš;
tvoje su ruke izlivene u čeliku
i primaju (kao kliješta) razne latinizme
(uzimam ga, dižem, spuštam, ostavljam)
Gledam ga i mislim:
možda je pero okićeno trnjem
(uzimam ga, boli)
minute nemilosrdno prolaze
(uzimam ga, dižem, spuštam, ostavljam)
trnje, struja, možda gori kao plamen
(uzimam ga i peče)
možda će mi ga iz ruke oteti
čeljust nekog nepoznatog vjetra
i odnijeti do nekog dalekog otoka
odakle ga više ne mogu vratiti
(uzimam ga i leti dalje)
Čovjek može umrijeti i kad mijenja žarulju
( )
Čuju se samo naši koraci
(i pokoji auto koji nanosi zvuk
kao što plima donosi smeće na obalu)
Uzimam ga, dižem, spuštam, ostavljam
( )
Sreća, pa spoznaja;
postoje još lakše stvari od pera.
